Sajmište – mesto koje pamti epohe, tragedije i umetnost

Na prostoru između Brankovog i Tramvajskog mosta, na levoj obali Save, smešten je jedan od najznačajnijih lokaliteta kolektivnog pamćenja u Beogradu – kompleks poznat kao Staro sajmište. Danas se nalazi u okviru Novog Beograda, u bloku 17, ali njegov istorijski značaj nadilazi puku geografsku odrednicu.

Osnovna ideja o izgradnji sajamskog prostora potekla je 1935. godine, kada je Beogradska opština dodelila zemljište kraj tada novoizgrađenog Mosta kralja Aleksandra Društvu za priređivanje sajmova i izložbi. Radovi su krenuli ubrzo nakon toga, a prvi paviljoni podignuti su već do septembra 1937, kada je Sajam i svečano otvoren. Tokom naredne godine, kompleks se širi izgradnjom Turskog i Nemačkog paviljona, dok je jugoslovenski paviljon ostao nedovršen usled izbijanja Drugog svetskog rata.

Upravo tada ovo mesto menja svoju namenu na najtragičniji način. Tokom nacističke okupacije, Sajmište postaje koncentracioni logor – najpre za Jevreje, a zatim za sve one koji su se našli na udaru okupacionih vlasti. Mesto koje je trebalo da simbolizuje napredak i modernizaciju, pretvara se u prostor patnje, smrti i borbe za goli život.

Nakon završetka rata, zgrade koje su preživele dobile su novu funkciju – pretvorene su u ateljee, što je dovelo do toga da Sajmište, iz senke svoje mračne prošlosti, postane utočište likovnih umetnika. Pored organizovanih dodela prostora, razvila se i samoinicijativna, takozvana divlja gradnja, što je dodatno promenilo urbani izgled kompleksa.

Zbog svoje istorijske i kulturne važnosti, Staro sajmište je 1987. godine proglašeno kulturnim dobrom Beograda. Pet godina kasnije usvojen je i urbanistički plan sa ciljem da se ovaj prostor obnovi i prikaže u skladu sa njegovom slojevitom prošlošću. Danas se smatra najznačajnijim memorijalnim kompleksom ne samo u prestonici, već i na nivou cele Srbije.

Spomen-obeležje posvećeno žrtvama logora otkriveno je 22. aprila 1995. godine, na pedesetogodišnjicu oslobađanja Evrope od fašizma i dan koji se u Srbiji od 1992. obeležava kao Dan sećanja na žrtve genocida. Autor spomenika je akademski vajar Miodrag Miša Popović, čije je delo izabrano kao drugonagrađeni rad na konkursu. Zanimljivo je da je postavljanje spomenika prvobitno planirano za 9. maj 1989, ali je zbog različitih okolnosti odloženo za punih šest godina.

Monumentalna bronzana skulptura, visoka 10 metara i teška 20 tona, smeštena je duž trase gde je tokom rata bila bodljikava žica oko logora. Njena forma, koja podseća na rascepljeni krug, simbolično prikazuje dva pola – jedan deo kao znak života, drugi kao podsećanje na smrt.

Danas se na tom mestu nalazi i uređen memorijalni park, ispresecan pešačkim stazama i klupama, sa raskošnom vegetacijom – kombinacijom listopadnih i zimzelenih stabala. To je prostor tišine, razmišljanja i sećanja, ali i svedočanstvo jednog turbulentnog istorijskog toka: od sajamskog bljeska mladog evropskog kraljevstva, preko najmračnijeg perioda okupacije, do mesta umetnosti i kulture, i na kraju – večnog pamćenja.