Dan kada je Beograd zakoračio u moderno doba: 1970. godina kao prekretnica grada

Početak sedamdesetih godina prošlog veka zauvek je promenio urbanu sliku Beograda. Na današnji dan 1970. godine u upotrebu su pušteni neki od najznačajnijih infrastrukturnih objekata u istoriji prestonice – most „Gazela“, deonica gradskog auto-puta koja je deo Auto-puta bratstva i jedinstva, Terazijski tunel, kao i prva prodavnica u gradu koja je radila neprekidno, 24 sata dnevno.

Svečanost je predvodio tadašnji predsednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito, koji je simbolično presekao crvenu vrpcu. Događaju su prisustvovali njegova supruga Jovanka Broz, brojni savezni i republički funkcioneri, kao i tadašnji gradonačelnik Beograda Branko Pešić, čovek čije se ime neraskidivo vezuje za realizaciju velikih gradskih projekata tog vremena.

Izgradnjom ovih saobraćajnica i objekata Beograd je dobio sasvim novo lice. Grad se infrastrukturno svrstao rame uz rame sa najvećim evropskim metropolama i potvrdio status najmodernijeg urbanog centra na Balkanu. Vizija tadašnjih gradskih i državnih čelnika pokazala se dugoročnom – i posle 55 godina, „Gazela“, auto-put i Terazijski tunel ostaju okosnica saobraćajnog sistema prestonice.

Iako se danas planiraju i realizuju novi projekti – poput „malog metroa“, nove železničke veze ka Surčinu, dodatnih savskih mostova i kompletnog metro sistema – pomenute saobraćajnice i dalje nose najveći teret svakodnevnog kretanja kroz grad. Dok se nova rešenja ne završe, ove tri tačke ostaju ključni čvorišta beogradskog saobraćaja.

Most „Gazela“ je i danas sinonim za saobraćajne gužve. Kada dođe do zastoja na Gazeli i Mostarskoj petlji, gotovo je sigurno da je protočnost otežana i u ostatku grada. Ovaj most preko Save, tehnički spoj gredne i lučne konstrukcije, u vreme izgradnje predstavljao je pravo inženjersko dostignuće. Građen je od 1966. do 1970. godine kao sastavni deo gradskog auto-puta i Auto-puta bratstva i jedinstva.

Uz „Gazelu“ se vezuju i brojne anegdote. Jedna od poznatijih kaže da je Jovanka Broz, obilazeći gradilište, s nevericom pitala kako je moguće da most stoji bez stubova u reci. Prema drugoj priči, naziv mosta potekao je od reči profesora Đorđa Lazarevića, predsednika konkursne komisije, koji je slikovito izjavio da će most „preskočiti Savu kao gazela“.

Otvaranje mosta pratili su tadašnji novinari „Politike“, Borko Gvozdenović i Bogdan Trbojević. Oni su zabeležili da je Tito vrpcu presekao na Mostarskoj petlji, nakon čega je kolona automobila, uz prisustvo velikog broja građana, krenula ka hotelu „Nacional“, gde je organizovana proslava. Tom prilikom se prisutnima obratio Branko Pešić, tada predsednik Skupštine grada Beograda, naglasivši da je Tito lično podržao ideju i realizaciju izgradnje auto-puta.

Pešić je izneo i impresivne podatke: ukupna površina auto-puta i mosta „Gazela“ iznosila je oko 482.000 kvadratnih metara, što odgovara kompletnoj površini puta Beograd–Novi Sad. U finansiranju projekta učestvovali su federacija, SR Srbija i Grad Beograd – grad je obezbedio 60 odsto sredstava, federacija 22, a Srbija 18 procenata.

Prema tadašnjim podacima, „Gazela“ sa prilaznim vijaduktima dugačka je 1.610 metara, dok čelična konstrukcija iznad Save ima raspon od 475 metara. Most je širok oko 26 metara i poseduje šest saobraćajnih traka. Čelični elementi, kojih je bilo oko 18 kompozicija, isporučeni su iz fabrike „Goša“. Projekat je izradio profesor Građevinskog fakulteta Milan Đurić, a izvođač radova bila je građevinska kompanija „Mostogradnja“, uz organizaciju Direkcije za izgradnju mostova.

Iste večeri Tito je obišao i Terazijski tunel, koji je svečano otvoren i pušten u saobraćaj. Prošavši peške kroz tunel, na izlazu je dočekan cvećem i susretom sa projektantima. Potom je obišao i novoizgrađeni podzemni pešački prolaz između Nušićeve i tadašnje ulice Moše Pijade (danas Dečanske), gde je otvoren prvi beogradski dragstor sa non-stop radnim vremenom.

U tom prostoru predsednik se zadržao duže vreme – razgledao je foto-aparate, automate za tople napitke i užinu, a uz osmeh je prokomentarisao bižuteriju u izlogu rečima da „mora da je od čistog zlata“.

Puštanjem Terazijskog tunela u funkciju značajno je unapređena veza između starog jezgra grada i Novog Beograda, kao i Zemuna. Tunel, dužine oko 250 metara, projektovala je „Tunelogradnja“. Glavni projektanti bili su inženjeri Vojislav Terzić i Milosav Vidaković, dok je arhitektonsko rešenje potpisao Branko Ajvaz. Plafon je obložen aluminijumskim trakama iz zagrebačkog preduzeća „Top“, dok su karakteristične oker pločice na zidovima stigle iz fabrike „Keramika“.

Pešački prolaz u Nušićevoj ulici, koji se prostire na oko 1.700 kvadratnih metara, projektovao je arhitekta Ljubomir Profirović.

Neposredno pred puštanje u rad, u noći između 3. i 4. decembra 1970. godine, izvršeno je detaljno ispitivanje nosivosti mosta „Gazela“. Konstrukcija dužine oko 1.700 metara bila je opterećena sa približno 1.100 tona – preko mosta su prošla 24 kamiona s prikolicama natovarenim cementom, peskom i asfaltnom smešom.

Generalnu probu predvodio je profesor Milan Radojković sa Građevinskog fakulteta, stručnjak za ispitivanje konstrukcija. Opterećenje je iznosilo oko 300 kilograma po kvadratnom metru, što odgovara težini oko 1.100 automobila istovremeno prisutnih na mostu. Testiranje je sprovedeno u tri faze – sa 30, 60 i 100 odsto predviđenog opterećenja – a prisustvovali su i projektant Milan Đurić, kao i predstavnici „Mostogradnje“.

Više od pola veka kasnije, ovi objekti i dalje svedoče o vremenu kada je Beograd hrabro i planski gradio svoju budućnost.